Utjecaj aktivnosti na ocjene

"Moram podnijeti dvije, tri gusjenice ako želim upoznati leptira"

Antoine de Saint-Exupery, Mali princ

Živimo ubrzanim životom. To je činjenica koju ne možemo poreći. Većinom borimo neke bitke na rubu preživljavanja iz mjeseca u mjesec. Radi se puno, a naša djeca, natrpana raznim lekcijama i zadaćama, koriste više-manje svaki slobodni trenutak pred ekranima. I to je činjenica koju čujem od mnogih roditelja.

U ono malo zajedničkog vremena koje nam preostaje, nastojimo pregledati zadaće i natjerati dijete na učenje jer će mu ocjene trebati u životu.

Hoće, trebat će mu. Imam troje djece i znam koliko su, nažalost, ocjene ukalupljene našim krutim, konzervativnim, zastarjelim sustavom vrednovanja važne u životu. I zato me ne čudi što svako malo, kao trenerica jednog atletskog kluba, čujem da dijete ne dolazi na trening dok ne popravi ocjene. I bude mi žao. Žao jer znam da ti roditelji žele najbolje svom djetetu. Ali voljela bih im nekako objasniti koliko redovni treninzi, sudjelovanje u jednom klubu koji njeguje osnove lijepog i korektnog ponašanja svojih članova, ustvari pridonosi stjecanju navika učenja, organizacije, redovitosti i odgovornosti.

Dogovorite se s djetetom. Danas je trening. Riješi zadaću prije odlaska. Ne ostavljaj sve za kasnije, bit ćeš umoran/na. Trebaš li učiti, tih sat vremena treninga iskoristi za pauzu od učenja. Ili ako je trening kasno, uči do polaska pa onda samo ponovi kad se vratiš doma. Isprobano i dokazano, efektnije je nego kada učiš sve vrijeme bez prestanka. U slučaju neprestanog učenja dolazi do zamora: zamislite bi li vama bilo lakše napraviti 20 trbušnjaka odjednom, ili 10 sada, odmor pa 10 nakon sat vremena? Isto je i s učenjem. Neka se razgibaju na treningu. Neka dopuste kisiku da preplavi mozak. Odmore ga od prevelikog razmišljanja. Protegnu ukočene mišiće.

I ne samo to! Znanstveno je dokazano da fizička aktivnost utječe na kognitivne sposobnosti. Drugim riječima, budite fizički aktivni i bolje ćete učiti i pamtiti. I imat ćete više energije. 

Ne zaboravite koje su prave vrijednosti djeteta: savršene ocjene ili sreća, socijaliziranost, korektnost, zdravlje,... i mnoge druge vrijednosti koje se stječu tijekom sportskih treninga. Pa što ako u drugom osnovne ono bude imalo četvorku iz prirode? Ili ako ima slabije ocjene pa će imati i trojku ili dvojku iz matematike? Sve da i treninzi utječu na ocjene, zar je to bit života i djetinjstva: odrekni se treninga u kojima uživaš i koji pomažu tvom zdravlju, da ne bi slučajno neki put bio/bila nespremna u školi i podredi se bubanju definicija napamet? Ne(!), bit je da učiš da bi bila/bio spreman, bit je da organiziraš i nastavu i slobodno vrijeme i treninge. Bit je da ne pobjegneš od obaveza jer kasnije u životu nećeš moći: nauči se boriti s njima i izboriti vlastitu pobjedu! Podnesi pokoju gusjenicu!

Ne želim reći da je škola nevažna: ona je vrlo važna i slobodno neka vam bude na prvom mjestu. Želim reći da učenje nije jedina važna činjenica u životu i da se, uz pravilnu organizaciju vremena, zaista sve stigne - pa čak i poboljšati ocjene! No uza sve to, zapitajte se i koju poruku šaljemo djetetu riječima: "Ne možeš trenirati jer su ti slabe ocjene. To ti je preteško, tebi je to naporno". A da umjesto toga odložimo vlastite mobitele, zaboravimo na tren vlastite poslove, pogledamo djetetu u oči i kažemo: "Pogledajmo što trebaš naučiti i kako ti mogu pomoći"?

Svaka zabrana treninga zbog ocjena ili drugih oblika nepoželjnog ponašanja, lako rezultira inatom i zatvaranjem djeteta. Nekom podsvjesnom krivnjom treninga za sve neuspjehe. Ne da se ni djetetu svaku put na trening: pa je onda lakše niti izvršavati dužnosti, niti ići na trening. A rano djetinjstvo će proći prebrzo i vratiti ga u ovako prekrasan i zdrav način života postat će nemoguće. Iz nekog razloga (društvo, izlasci, trendovi, linija manjeg otpora,...) neusporedivo je malen broj starijih dobnih kategorija u sportu, nego onih najmlađih - nemojte pomagati statistici, mijenjajmo je!

Ako se bojite za kasnije navike u životu i sklonost učenju: nemojte, iz već napisanih razloga: redovito prisustvo treninzima pridonosi stjecanju radnih navika! I mnogo je načina da naučimo i sebe i dijete reorganizirati se.

Trener Nino Burek ima jednu uzrečicu: "Bolje biti manje bogat i sretan, nego biti bogat i nesretan". Činite ono što vas čini sretnima, makar vam donosilo manje novaca, ali i više vremena uz obitelj. Borbu za materijalnim u ovom slučaju možemo usporediti s borbom za najvišim ocjenama. Učimo djecu od najmanjih nogu koje su prave vrijednosti. Stoga prilažem i jednu lijepu sliku iz imenika koja me inspirirala za ovaj tekst - da ne zaboravite koja je najljepša ocjena jednog djeteta. Nijedna me petica nije toliko obradovala:

(Zahvaljujem ovoj učiteljici, ali i svim drugim nastavnicama i nastavnicima, koji pohvaljuju i primjećuju ove vrijednosti.)

I za kraj, ne zaboravite: kada vam dijete sljedeći put kaže da želi na trening, da će samo napisati zadaću prije škole jer neće svijet propasti ako jednom roditelj ne pregleda, ako vam kaže da neće svijet propasti ni ako nešto ne nauči savršeno prije izlaska iz kuće... završavam još jednim citatom iz Maloga princa, za slučaj da im pomislite protusloviti: "Odrasli su zaista čudni".

;-)

P.S.: U ovom klubu vas je zaista puno i molim da se nitko ne osjeća prozvanim, jer svakodnevno razgovaram s mnogim roditeljima i svi imamo neku svoju priču tako da bi se u ovom i svim našim budućim tekstovima moglo "pronaći" barem 10-ak roditelja, a to nam nije namjera... Ovo je tekst temeljen na iskustvu nas kao trenera i nas kao roditelja - nipošto ne održava odgovor ili stav prema konkretnom roditelju i konkretnoj situaciji.

Vaša trenerica,

Jasmina Burek